crno-jezero.jpgdurmitorski-masiv.jpgKatuni-na-durmitoru.jpgLovcen-mauzolej.jpgMamula.jpgzabljak.jpgimagery

CRNOGORSKA ETNIČKA ZAJEDNICA AUSTRALIJE

26. kolovoz 2009.

Vlada, MIP i iseljenici

Imati dobre odnose sa institucijama sistema matične države je nešto što se podrazumijeva u svim uredjenim državama koje se sa punom pažnjom i respektom odnose prema svojim gradjanima svuda u svijetu. Od važnosti im je svaki pojedinac, a da ne govorimo o udruženjima, zajednicama i klubovima. Takvim odnosom čuva svoj medjunarodni ugled i dostojanstvo, a svoje gradjane čini ponosnim na domovinu. Ozbiljnim pristupom, kako prema pojedincu tako i prema cijeloj iseljeničkoj populaciji, ostvaruju se dugoročni interesi cjelokupne iseljeničke zajednice, a od velike je važnosti i za samu matičnu državu. Povezana i organizovana zajednica je od koristi svakom novopristiglom useljeniku, a isto tako je jedan važan segment u povezivanju različitih kultura. Osmišljena koordinacija u promociji sa matičnom državom zalog su buduće koristi u mnogim oblastima privrede, kulture, turizma, obrazovanja, razmjeni iskustava i korisnih informacija i tome slično.

Na tom polju dosadašnji učinak crnogorske vlasti i njenog MIP-a je poražavajući.

Čast izuzecima, ali većina se brinula kako da izvuče korist za sebe ili bližnjega svoga, zanemarujući opšte interese i države i iseljenika. Ta politika ličnih, rodbinskih, kumovskih, rodjačkih, školskih i poslovnih veza da se šalju osobe nepripremljene za jedan tako odgovoran posao kakav zahtjeva diplomatija nanijele su i nanose ogromnu štetu svima nama čime se pravi nepremostivi jaz izmedju iseljenika i institucija sistema.

Posebno su to osjetili na svojoj koži iseljenici iz Crne Gore u Australiji.

Neposredno prije Referenduma, kada je već postala izvjesna pobjeda crnogorske samostalnosti, i naročito u godinama nakon proglašenja nezavisnosti, osjećala se kontinuirana politika obezvrijedjivanja našeg udruženja i pojedinaca koji su na liniji nezavisnosti bili od samog osnivanja na račun promovisanja onih udruženja koja su se krila iza crnogorskog imena čekajući u zaledjini ishod rješenja državnog pitanja Crne Gore. U tom cilju djelovao je i novonastali vladin Centar za kontrolu iseljenika odakle je pokušavano da nam se prilijepe na ravnoj osnovi takvi "humanitarci", kojima se i danas dizanjem crnogorske zastave diže i utrobica. Izgleda da je problem što i mnogi u sistemu vlasti pa tako i u samom MIP-u imaju slične tegobe inače bi odnos prema nama bio drugačiji. Ovako osjećamo njihov revanšizam samo zato što smo bili i ostali dosledni u svakom pogledu.

Jedina naša "greška" bila je naša smjelost da javno ukažemo na njihov ignorantski odnos i probleme kojima smo suočeni takvim odnosom.

Oni nas, jednostavno rečeno, neozbiljno shvaćaju, a zašto i da ne kada ih iz svojih fotelja ništa ne može pomjeriti. Pored ovakve opozicije, koja ne postuje drzavne simbole Crne Gore, za nase glasove ne treba da brinu.

Bivši generalni konzul (Božidar Obradović) koji je pristigao u Sidnej još za vrijeme državne zajednice sa Srbijom i čiji smo opoziv zvanično tražili - za nagradu je dobio službovanje u bečkoj ambasadi, a mi nijesmo udostojeni ni najobičnijeg odgovora!

Naše nesuglasice sa MIP-om su počele upravo sa slanjem ovog konzula.

Nekako pred Referendum ostalo je upraznjeno mjesto generalnog konzula i mi smo urgirali i Beogradu i Podgorici da pošalju crnogorskog konzula kako je Crnu Goru tada i sledovalo. I na kraju je neko u Crnoj Gori poslao svog prijatelja da malo upozna Australiju. Radovali smo se njegovom dolasku, jer smo mislili da konačno dolazi neko ko će da stane u našu zaštitu, a on je došao pun sebe okrenuvši se negatorima Crne Gore i javno nas prozivajući po najgorim velikosrpskim nacionalističkim novinama. Nakon bezbroj pokušaja da i našu zajednicu tretira barem na istoj ravni sa ostalima zatražili smo njegov opoziv koji je, kako sam već naveo, naišao na potpuno ignorisanje, a gospodin je kasnije nagradjen službom u Beču!!!

Poslije proglašenja nezavisnosti nastojali smo na sve moguće načine da preduprijedimo da se nešto tako slično ne ponovi. U nekoliko navrata smo se službeno obraćali MIP-u i tražili da se na odgovarajući način riješi diplomatska zaštita naših iseljenika. Svjesni smo bili činjenice da Australija nema interesa za otvaranjem diplomatskog predstavništva u Crnoj Gori pa smo sugerisali da je možda rješenje da se odredi neko na nerezidenzijalnoj osnovi koji bi bio kao neka veza sa našim iseljenicima ili da pošalju nekog svog predstavnika ili kakvo povoljnije rješenje, samo da budemo u toku same procedure i da se ne ponovi prethodni slučaj. Dugo vremena nije bilo nikakvog odgovora.

Onda smo sasvim slučajno došli do saznanja da je ponovo neko u MIP-u namjerio da imenuje svog prijatelja za počasnog konzula u Australiji.

Kockice su se i same povezale. Kratka reportaža o jednom našem "uglednom" iseljeniku, najava iz MIP-a da počasni može biti samo neko ko nije iz Sidneja (već upravo iz mjesta iz kojeg je i taj iseljenik), činjenica da je supruga tog iseljenika školska drugarica jednog od važnih funkcionera MIP-a digla nas je sve na uzbunu! U samo dva dana iz Perta je stigla peticija sa preko 50 potpisa naših iseljnika naslovljeniih MIP-u, nekoliko pisama podrške naših starih iseljenika i pismo ispred zajednice kojim se od MIP-a tražilo da se za počasnog konzula imenuje moja malenkost.

Ako sam nešto naučio živjeći u Australiji to je da bez stida i lažne skromnosti mogu svakome da kažem i da tražim ono što zaslužujem. Ukoliko je neko zaslužio da mu bude ponudjeno mjesto počasnog konzula u Australiji onda je to neko iz Crnogorske etničke zajednice ili tačnije rečeno ja kao prvi medju jednakima.

Da je živ gospodin Nikola Samardžić bez pogovora i iz poštovanja prema njemu kao istinskom borcu za nezavisnu Crnu Goru i našem vjernom članu prepustio bih tu čast bez imalo razmišljanja. Isto tako bih, vjerovatno, ispred mene došao i gospodin Mio Iličković koji je nekada bio ovdje generalni konzul pa je zapao u nemilsot zbog svoje crnogorske orjentacije. Ovo što sam naveo kao vjerovatno je samo iz razloga što Iličković nije zvanično naš član, ali je svo vrijeme bio zajednici od najveće pomoći. Nakon 8 (osam) mjeseci i upornog urgiranja da nam se odgovori na naš zvanični zahtjev napokon smo dobili kurtoaznu odbijenicu.

Tako Australija sa oko 1000 Crnogoraca i oko 5000 crnogorskih iseljenika nema svog počasnog konzula, a pri tome su se tom titulom okitili mnogi u daleko manjim državama za koje 99% naših državljana nikada nije čulo. U svim tim državama zajedno nema možda iseljenika koliko ih ima u samoj Australiji.

Uostalom crnogorske vlasti slično su se ponijele i prema ostalim iseljenicima. Pogledajte samo odnos crnogorske ambasade u Beogradu prema udruženju Krstaš koga i pored svih poziva bivši ambasador Crne Gore nije udostojio ni kurtoazne posjete. I sami dobijamo mnoge zalbe na ponašanje zvaničnih službenika u toj ambasadi prema svemu sto nosi naziv crnogorsko. Ništa bolji odnos nije ni prema ostalim zajednicama, mada su mnoge od njih u povoljnijem položaju obzirom na daleko manju udaljenost pa mnoge lične probleme, za razliku od nas u Australiji, mogu riješiti za vrijeme češćih boravka u Crnoj Gori.

Obzirom da je ova zajednica naporno gradila svoj ugled svih ovih godina i postigla jedan izuzetan respect medju ovdašnjim političarima ne mislimo ga se tako lako odreći. Nama su vrata parlamenta i državnog i federalnog otvorena u svako vrijeme. Dan uoči Dana državnosti prvi put će u Australiji biti zvanično podignuta crnogorska zastava na jarbolu ispred sidnejske opštine u kojoj je registrovana Crnogorska zajednica.

Tako mi nastavljamo našu ambasadorsku misiju bez pomoći matične države i sa pravom mogu reći da su članovi naše zajednice istinski ambasadori i konzuli naše jedine domovine - naše Crne Gore.

Mi smo i ambasada i konzulat Crne Gore.

Mi smo se borili za nezavisnu Crnu Goru kada su se drugi bili sakrili u mišju rupu.

Mi smo od prvog dana bili za samostalnu i medjunarodno priznatu Crnu Goru.

Mi smo bili za crnogorski jezik i za pravo Crnogoraca na svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Mi smo ponosno razvili crnogorsku zastavu i ona je uvijek bila dio nas. Zato možemo ovako i da govorimo i da svakome pogledamo pravo u oči.

Uloga Centra za iseljenike

Vijest da se osniva Centar za iseljenike primili smo sa iskrenom radošću. Bio nam je to znak da se nešto pokreće u pravcu brige o iseljenicima pa smo od prvog dana pružili svu podršku koju smo bili u mogućnosti. Namjera nam je bila da sve iseljeničke aktivnosti usmjeravamo upravo ka ovom Centru. Da Centar bude baš iseljenički Centar. Moram da naglasim da smo jedino sa radnikom ovog Centra Elvirom Bekteši imali od prvog dana odličnu saradnju i redovnu korespodenciju. Ali Elvira ne čini politiku Centra. Politika je, izgleda, bila osmišljena negdje drugo.

Neposredno pred Referendum spremala se jedna delegacija iz Crne Gore da posjeti i iseljenike u Australiji. Deset godina se ova zajednica bori na putu crnogorske nezavisnosti i kada je taj rezultat bio pitanje dana osjetili su se neki novi vjetrovi prema iseljenicima. Kao da je na prečas trebalo sve gurnuti u isti kotao - i nas i one koji su svo vrijeme bili na drugoj strani. Počelo se zaobilaženjem zvanične adrese MEAA i pokušajima pravljenja programa posjete sa manje 'radikalnijima' od mene kao predsjednika zajednice. Došlo je do jače prepiske sa Pokretom za nezavisnu Crnu Goru gdje smo jasno stavili do znanja da u tom programu možemo da učestvujemo samo mi i naši čanovi ili neka biraju koga hoće, ali da nas onda neće vidjeti. Zahvaljujući razumijevanju g.Marka špadijera dogovoreno je da domaćin delegaciji sa TV ekipom Crne Gore bude samo naša zajednica.

Delegaciju koju su sačinjavali Žarko Djuranović, dr Milan Vukčević, Melanija Bulatović i snimatelj Nenad Cvijić dočekali smo i odvezli do hotela u gradu. Već sjutradan je cijela ekipa, sem g.Vukčevića, prešla u drugi motel blizu našeg udruženja pa smo se tako cijelo vrijeme družili. Vukčević je imao svojih obaveza. Vidjeli smo se jednom kada smo pošli na sastanak u Savez etničkih zajednica kojega je organizovala naša zajednica i jednom kada su otišli na sastanak na Univerzitet u Bathurstu. Sa pola puta ja sam se vratio u Sidnej obzirom da nijesam bio po protokolu u ekipi koja je imala posjetiti tu univerzitetsku svitu.

Interesantno je napomenuti da je odma sjutradan sekretar naše zajednice iz Bathursta zamolio da ga brišemo iz svih mogućih spiskova - kao da nikada nije postojao u Zajednici. Da li je tu nešto kumovao njegov prijatelj Vukčević ostaje samo da se nagadja, ali indicije ukazuju na takvu mogućnost. Zahvalili smo se dotadašnjem sekretaru i poželjeli uspješnu poslovnu karijeru. Dr Vukčević je otputovao prije ostalog dijela ekipe pa je tako propustio da prisustvuje i tribini "Zašto nezavisna Crna Gora". Istina je da smo Tribinu organizovali pred kraj boravka delegacije misleći da to bude kao šlag na torti, a kako Vukčevića nijesmo nešto mnogo gledali to nijesmo ni znali da on ranije napušta Australiju.

U medjuvremenu je Vukčević imao susrete bliske vrste sa Obradovićem i sa predsjednikom CKUD Njegoš i na sve načine je nastojao da i njih ubaci u emisiju. Tek kada mu je predočeno da je CKUD Njegoš organizovao guslarsko veče na kojemu se guslalo i Karadžiću Vukčević se povukao.

Sa Vukčevicem smo se vidjeli pred njegov odlazak i kada sam mu objašnjavao iseljeničke prilike naših u Australiji on je samo napomenuo da su ovi drugi bave humanitarnim radom što je bio dovoljan znak da je sva dalja priča uzaludna i da ONI sve znaju. Bolje reći da misle da znaju što za naše političare nije ništa neobično.

Nakon takvog odnosa nije se mogla očekivati nikakva iskrenija saradnja i samo je bilo pitanje vremena kada će se nit i zvanično prekinuti.

Nakon saznanja da g. Vukčević u odredjenim političkim krugovima stvara drugačiju sliku o našoj zajednici i meni lično pokušavajući da napravi nekakv balans onamo gdje ga nije moguće napraviti i kada se ispostavilo da Centar nije ispunio naša očekivanja jedne nezavisne institucije prekid naše saradnje je došao kao nekakav logičan rasplet dogadjaja.

A šta je država uradila do sada, šta treba da uradi i koliko je otvorena i raspolozena za saradnju i podrsku dijaspori?

Država do sada ne da nije uradila ništa nego nam je, kako sam naveo, svojim ignorantskim odnosom, prvenstveno MIP-a, nanijela samo štetu i napravila, i pored naših mnogobrojnih upozorenja, ogorman jaz kojega će biti veoma teško premostiti.

Doduše glavna teškoća je u činjenici što je teško za očekivati da neko od nadležnih uvidi nepravdu koja nam je uradjena i da naše kritike tretira sa najvećom ozbiljnošću i respektom i da na kraju krajeva vrednuju učinak naše zajednice.

Kada budu shvatili da su na svojim radnim mjestima u službi svojih gradjana i iseljenika i da im je dužnost da se prema svakom dopisu odnose sa dužnim poštovanjem koji iziskuje odgovr u najkraćem mogućem roku - ne dužem od dvije nedjelje; kada na mjestima okrenutim iseljenicima budu osobe koje će se najprije detaljno upoznati sa radom zajednica putem sajtova i praćenjem njihove aktivnosti preko publikacija i medija i kao takvi znati da saslušaju iseljenike, a ne da se sa aktivnostima upoznaju površno i tako olako donose pogrešne sudove što na kraju rezultira, nažalost, sa prekidom bilo kakve komunikacije - možda će i saradnja institucija sistema vlasti i iseljnika biti na jednom nivou kakve imaju sve iole ozbiljnije države. Dok se nešto ne promijeni u njihovom odnosu prema dijaspori lično ne vidim nikakvog napretka i skeptik sam da će se nešto promijeniti u skorije vrijeme. U medjuvremenu naše aktivnosti su svima dostupne na našem web sajtu.

Mihailo Mandić

predsjednik Crnogorske etničke zajednice Australije

Sidnej, 10.07.2009.

Ovdje prikazujemo našu prepisku sa konzulom i MIP-om iz kojeg se vide razlozi zbog kojeg je nastao procjep na relaciji Crnogorske etničke zajednice Aaustralije i zvaničnih institucija vlasti u Crnoj Gori:

Reagovanje MIP-u i predsjedniku Vujanovicu (trazili zaštitu naše zajednice 07/11/2002).....BEZ ODGOVORA

Reagovanje Vladi CG i MIP-a YU na rad konzulata .......................................................BEZ ODGOVORA

Muke novog konzula u Sidneju (reagovanje nakon konzulove prozivke u listu Vesti od 28. octobra 2004. )

Protest konzulu Obradoviću na njegov odnos prema MEAA .......(29/10/2004)....................BEZ ODGOVORA

Konzularna upotreba ekavice i ijekavice (april 2005.)

Poziv Obradoviću na tribinu "Zašto nezavisna Crna Gora" ..............(01-09-05) .............. BEZ ODGOVORA

Protest ministru Vlahoviću na konzula Obradovića ..........(sep 2005).............................. BEZ ODGOVORA

Zahtjev za opoziv konzula iz Australije .............................(dec 2005.)........................... BEZ ODGOVORA

Uspješan nastavak neuspješne diplomatske karijere (umjesto opoziva konzulu stiže nagrada 30. oktobar 2007)

Pismo Vladi CG 2006. ....(12. dec 2006.)......................................................................BEZ ODGOVORA

(....Svjesni smo da CG nije toliko mocna i bogata da ima svoje licne predstavnika svuda i na svakom mjestu, ali smo isto tako sigurni da je moguce iznaci nacin na koji bi se ovakav problem mogao zaobici (imenovanjem nekoga iz drugog regiona koji je zaduzen i za Australiju, ili slanjem nekog od predstvanika na nizem nivou ili angazovanjem neke osobe za pocasnog konzula - samo ne one koji su iskoristili svoje ranije konzulske funkcije da se udome u Australiju i saradnjojm sa SPC ostvaruju lagodan zivot). Mozda i da imenujete nekoga u samoj Crnoj Gori sa predstavnikom u Australiji. U tom slucaju smo spremni pruziti svu neophodnu logisticku pomoc, kao i uvijek do sada....)

Pismo ministru Roćenu .................(15 Feb 2007)....................................................... BEZ ODGOVORA

Pismo svima u Vladi CG ...............(13 Mar 2007) ...................................................... BEZ ODGOVORA

Ne ponižavajte iseljenike ..............(22.03.2007.).........................................................BEZ ODGOVORA

Molimo odgovor .......(reagovanje M.Iličkovića)............................................................BEZ ODGOVORA

Pismo predsjedniku ...........(Molimo za odgovor 13.03.20)...........................................BEZ ODGOVORA

Uslovi za počasnog i moj odgovor (početak 2008.)

Zapostavljena dijaspora .....(piše Mio Iličković)....................................................................BEZ ODGOVORA

Uglednici iz Perta (bio je ovo znak za uzbunu da se u MIP-u odradjuje posao i da nam se sprema novi Obradovic! )

Može Pert a ne može Sidnej....ovaj odgovor je potvrdio naše sumnje .............................BEZ ODGOVORA

Poslednje pismo Roćenu ............................................................................................BEZ ODGOVORA

Zvanična odbijenica iz MIP-a ...(nakon više od osam mjeseci čekanja i urgiranja)

Nečija povrijedjena sujeta bila je jača od svih iseljeničkih argumenata.

Tekstove prepiske možete pročitati na:

http://www.montenegro.org.au/vladamipiiseljenici.html

crnogorska zastava na jarbolu ispred zgrade sidnejske opštine Rockdale u kojoj je i registrovana Crnogorska etnička zajednica Australije.