OBNAVLJANJE CRNOGORSKOG IDENTITETA
13. travanj 2011.
Brojni uzvanici i gosti s pažnjom
su saslušali riječi publiciste Rajka Cerovića na Tribini u
Crnogorskom domu. Identitetska pitanja i problemi unutar Crne Gore
otvorili su veći broj pitanja na koja je ugledni gost
odgovorio.
Razgovor s Rajkom Cerovićem vodio
je prof. emer. dr. sc. Veselin Simović, predsjednik Vijeća
crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba.
Tekst izlaganja gospodina Cerovića
donosimo u cjelini:
OBNAVLJANJE CRNOGORSKOG
IDENTITETA
Kad se pomene Crna Gora u svijesti
osoba, najmanje balkanskog prostora, asocira se na jednu staru
minijaturnu državu, koja je herojskim otporom protivu vjekovnog
Osmanskog carstva na Balkanu. uspjela najduže od svih, kasnije
jugoslovenskih krajeva i naroda, da održi državnu
individualnost i slobodu, uprkos svojim simboličnim ili
nejakim institucijama. Ta država, koja je sa Srbijom konačno dobila
državno priznanje na Berlinskom kongresu, nije u pravnom smislu ni
tražila ni dobila isti sertifikat. Tamo je rečeno da Crna Gora
treba da bude priznata i od onih država koje je do tada formalno
nijesu priznavale. Već je davno postignuto razgraničenje sa Turskom
i Austrijom, čime je faktičko priznanje dvije imperije bilo uveliko
ozakonjeno i prije Berlinskog kongresa.
Da je na Balkanu duže od 1912.
godine trajalo tursko carstvo, Crna Gora bi, bar još neko
vrijeme, izbjegla svoje poniženje i gubitak državnosti 1918. godine
. Ovako, njena tradicionalna zaštitnica Rusija, zahvaljujući čijoj
materijalnoj pomoći je više od jednog stoljeća održavana
administracija i vlast u Crnoj Gori, zaključila je, poslije
definitivnog nagovještaja turskog pada, da joj Crna Gora kao
saveznik više nije potrebna. Bila je nužna kao potencijalni
podstrekač svih vidova otpora balkanskih Slovena Turskoj, kao
pouzdani prijatelj Rusije koja je pomoću Crne Gore vazda mogla
izazvati antitursku gužvu na Balkanu. Onog trenutka kada je Rusija
od Crne Gore digla ruke, nije više bilo ni jednog državnog subjekta
u Evropi koji bi Crnu Goru uzeo u zaštitu. Država i narod
koji je dao svoj maksimalni doprinos pobjedi saveznika u Prvom
svjetskom ratu, pretrpio ogromne ljudske i materijalne žrtve,
izdržao vjerolomstvo svih saveznika, počev od Srbije, koji su u
ratu obećavali, a nikad ispunili obećanje da pomognu u hrani,
odjeći i oružju - taj je narod, dakle, jednim potezom izgubio
vlastitu državnost, ime i prepoznatljivost, odnodsno njegova država
je bila zbrisana sa karte evropskih suverenih država. Crna Gora je
doživjela bukvalnu okupaciju i zločine koji se po surovosti nijesu
nikako mogli porediti sa turskim, i ako su dvije nesrazmjerne
države vodile međusobni vječiti rat.
Naravno, ne treba zaboraviti
zasluge za survavanje države starog kralja koji nikako nije mogao
shvatiti da je težište svojih interesa na Balkanu Rusija
definitivno sa Crne Gore prebacila na moćniju Srbiju, kao ni to da
po konačnom oslobođenju balkanskih pravoslavnih hrišćana od
Austrougarske monarhije, ugled njegove dinastije može biti
poljuljan. Njegov san o beogradskom tronu odavno je predstavljao
sastavni dio folklora. Istina je i to
da bi se u njegovom položaju teško održao i mnogo sposobniji i
mlađi monarh, jer je morao slušati ruska uputstva koja su bila
pozitivno okrenuta samo prema Srbiji. Njegov nevoljni pristanak da
preda komandu srpskim oficirima, što je bio ruski diktat,
definitivno je otvorio vrata za poraz njegove hrabre i odane vojske
koja je dugo uspijevala da sama drži ogroman front u Bosni i
Sandžaku. O legalnosti Podgoričke skupštine, posebno poslije izgona
dinastije, ne treba govoriti.
Što se dogodilo između dva svjetska
rata? Nastupilo je vrijeme progona i zločina prema pristalicama
crnogorske države i dinastije, bukvalno i nevjerovatno efikasno
propagandno zatiranje pamćenja na sve što je Crna Gora
predstavljala u istoriji. Tek tada se shvatilo da Crna Gora između
dva svjetska rata, bez ranije osnovanih i učvrščenih
institucija, u namjerno ostavljenom siromaštvu, i u zagrljaju
velikosrpske diktature, ne može da dopre do saznanja o sebi. Jedini
koliko toliko efikasni otpor srpskom velikodržavlju predstavljali
su za kratko vrijeme crnogorski federalisti, a zatim začeci
komunističke ideje kojoj su Crnogorci, posebno intelektualni sloj,
pod zračenjem vječitog crnogorskog mita o ruskoj brizi za Crnu
Goru, prosto pohitali u susret. Njihova svijest o crnogorskoj
istorijskoj i nacionalnoj posebnosti svjesno ih nije u značajnijoj
mjeri predvodila. Pred frazama o proleterskom jedinstvu i
megalomanskim predstavama o budućem komunističkom raju, sve im je
izgledalo sitno. U njihovoj borbenoj zainaćenosti bilo je ne malo
osvetoljubivosti prema beogradskom režimu, ali im se činilo da
ratuju za mnogo više ciljeve i navodnu svjetsku sreću. Crna gora u
toku svoga državnog postojanja nije uspjela, ili je tek začinjala
svoju građansku klasu. Komunisti su bili pretežno seljačkog
porijekla, intelektulci tek u prvoj, manje drugoj generaciji, ili
malobrojno i malo pismeno radništvo. Svijest o zločinima srpske
okupacione vojske, poslije završetka Prvog svjetskog rata,
gotovo da je četrdesetih godina prošlog vijeka smatrana
staračkom tlapnjom. Pod surovim pritiskom terora međuratne vlasti
Rovčani, pleme i teritorijalna jedinica, koji su,
uprkos neviđenom teroru, održali najdužu vjernost svome kralju i
državi, bili su prinuđeni da, zbog zaštite vlastite omladine,
saopšte svojim potomcima da je njihov otpor prisajedinjenju bio
greška, da se navodno duboko kaju. Bez takvog rasterećenja vlastite
omladine nijesu mogli računati na njeno školovanje ili
zapošljavanje. Svi su Rovčani, za svo vrijeme trajanja
kraljevine Jugoslavije, apriorno bili
sumnjivi.
Ugled Crnogoraca poslije završetka
Drugog svjetskog rata predstavljao je neoborivu tvrđavu. Više puta
sam napisao da su, odmah poslije rata, Crnogorci mogli jurišati na
nebo. Bez masovnog Trinaestojulskog ustanka i doprinosa Crnogoraca
u komandovanju i ideološkom jačanju NOB-a, veliko je pitanje da li
bi pokret i izdaleka tako brzo jačao, a tek izvojevao onu slavnu
pobjedu. Nijesu jednostavno srpski nacionalisti, po završenom
ratu, mogli spriječiti formiranje crnogorske federalne
jedinice, a ni ozakonjenje postojanja crnogorske nacionalne
posebnosti.
Nova situacija je zahtijevala hitno
stvaranje institucija, razmah naučnog i umjetničkog života, obnovu
sjećanja na staru slavu Crne Gore. Djilas je u Borbi 1945. godine
objavio članak o crnogorskom nacionalnom pitanju koji bi se i danas
mogao potpisati, uz njegovu kardinalnu zabludu kojom je crnogorsku
naciju izveo iz srpske. Lično znam da se Đilas prije objavljivanja
pomenutog teksta ni sa kim iz Politbiroa ili drugog komunističkog
vođstva nije konsultovao. Objavio ga je takoreći na prepad. Da li
je pri tom htio da koliko toliko da koncesiju Srbima, da ne
zavrište, teško je reći. Postoji mogućnost da je ovaj svoj tekst
pokazao ili nagovijestio Titu koji bi mu tada namjeru sigurno
odobrio. Mnogo je u Srbiji Đilas zbog toga članka u Borbi bio
napadan i karikiran. Posebno dok je bio u zatvoru u kome je kasnije
eksplicite srbovao. Crnogorski komunisti su dugo njegovali Đilasovu
zabludu i crnogorsku naciju tumačili kao izvedenu, što donekle iz
uvjerenja, a mnogo više iz straha od svemoćne beogradske čaršije,
koja je vlastitom štampom svakoga u Crnoj Gori politički mogla u
crno zaviti.
Crnogorski komunisti su u ranim
poslijeratnim godinama pretrpjeli dva teška potresa, čime je njihov
ugled, i pored ogromnih zasluga u ratu, ozbiljno bio poljuljan.
Prvo je uslijedila crnogorska vartolomejska noć 1948. godine.
Nastupilo je doba opšteg sumnjičenja Crnogoraca, njihovih
međusobnih zavađenosti i denuncijacija, opšteg straha i
neizvjesnosti. Dio prekaljenih boraca u ratu prihvatao je ideje
inforbiroa, što zbog mita o uvijek ispravnoj Rusiji, zemlji
ostvarenog socijalizma, što zbog vlastite tvrdoglave prirode koja
se nije mogla pomiriti sa naglom demonizacijom Rusa koji su im, i
prije Drugog svjetskog rata, i u ratu predstavljali osnovni ideal i
inspiraciju. Bilo je, naravno, ne malo Crnogoraca koji nijesu
prihvatali ideje informbiroa, ali su svojim ugledom i nespornom
ratnom biografijom, izazivali zavist u sredini. Lako ih je bilo
lažno denuncirati i otpremiti na Goli otok. Rijetko su se prijave
detaljno provjeravale. Bilo je osoba, dakle, koje nijesu prihvatale
ideje informbiroa, ali su, kao baštinici klasičnog crnogorskog
morala, lažno optuženi dospijevali na Goli otok. Zgroženi metodima
prevaspitavanja, tek su tamo postajali protivnici režima i,
naravno, izjednačavani sa najokorelijim informbirovcima. Prva
linija crnogorskih revolucionara i boraca već je bila uzdrmana.
Drugi ideološki potres nastupio je
Đilasovim padom. Najveći dio crnogorskih komunista, posebno
intelektualaca, bio je oduševljen Đilasovim člancima u Borbi.
Preokret je opet bio munjevit, kao i 1948. godine. Nije tada bilo
masovnijeg zatvaranja, ali padova sa visokih funkcija i opšteg
sumnjičenja nije falilo. Đilas je u svijesti crnogorskih komunista
bio više nego ideal, navodna supremacija crnogorske pameti nad
drugima, pojam revolucionara i idealnog komuniste.
Crnogorski komunisti, uvjereni da
je pobjedom socijalizma prestao svaki značaj crkve i religije,
propuštili su idealnu priliku da stave tačku na trajanje okupacione
Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i na njeno mjesto
uspostave Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koja je nekanonski
izgubila samostalnost prije samo 45 godina. Danas se ta kobna
greška poslijeratne komunističke nomenklature surovo sveti Crnoj
Gori. Proizvodi nove podjele, zahvaljujući, prije svega, dubokom
nerazumijevanju crkvenih prilika u dobrom dijelu građanstva. Teret
nekada silom nametnute realnosti pritiska kao mora.
No, treba reći da je, u ranim
poslijeratnim godinama Crna Gora doživjela izuzetni kulturni polet,
osnivanjem niza institucija koje su značile njenu kulturnu
individualizaciju i stvorile joj kulturni ugled među drugim
jugoslovenskim narodima. Osnovana je petogodišnja likovna škola,
prvo u Cetinju, pa u Herceg Novom koja je po sastavu predavača
(Lubarda, Milunović, Vušković i drugi) prednjačila nad svakom
tadašnjom likovnom akademijom u zemlji. Brzo je tada u čitavoj
bivšoj zajednici ispravno zaživjelo uvjerenje o Crnoj Gori kao
zemlji slikara. Osnovani su književni časopisi Stvaranje i
Susreti, ustanovljeno pet profesionalnih pozorišta, zaživio Lovćen
film, kao jedan od najdinamičnijih i najproduktivnijih filmskih
proizvođača u zemlji. Nešto kasnije ustanovljeno je Crnogorsko
naučno društvo, kao začetak buduće Akademije nauka. Što se medija
tiče postojala je samo Pobjeda i dugo vrijeme nejaki Radio
Titograd, koji ni danas ne pokriva dovoljnim signalom cjelokupnu
crnogorsku teritoriju. Od visokih škola ili fakulteta osnovana je
na Cetinju samo trogodišnja Viša pedagoška škola, kasnije
premještena u Nikšić i mnogo kasnije postala začetak Filozofskog
fakulteta.
Sve se odjednom krajem pedesetih i
početkom šezdesetih godina sručilo. Pod izgovorom materijalnog
siromaštva, od pet profesionalnih pozorišta formirano samo jedno,
kadrovski nejako i ubogo, ukinuta likovna škola u Herceg Novom,
ukinut Lovćen film i Naučno društvo. Nastala je ubrzana selidba
crnogorskih kadrova u kulturi. Cetinje napuštaju gotovo svi
urednici dva književna časopisa , stvoreni filmski kadar bježi u
druge kulturne centre, Pobjeda od dnevnog lista počinje da izlazi
samo dva puta nedjeljno, Televizije još nema, jer je simbolično
počela 1964. godine emitovanjem svoga trominutnog priloga na
Televiziji Beograd, ali će svoj dnevnik i kakvu takvu
prepoznatljivost postići tek polovinom sedamdesetih. Da ne govorimo
o žestokom otporu u sredini njenom osnivanju i afirmaciji.
Crna Gora postaje najdublja jugoslovenska kulturna provincija, bez
i jedne univerzitetske jedinice, sa obiljem studenata koji pretežno
odlaze na studije preko Lajkovca i Lapova. Najveći dio diplomiranih
ostaje izvan Crne Gore. Suvereno u Crnoj Gori gospodari srpska
moćna štampa, srpska televizija, srpsko izdavaštvo, posebno srpski
brojni tabloidi koji se prosto utrkuju u blasfemijama protiv Crne
Gore. U Crnoj Gori se ironično govori da četrtkom i nedjeljom rano
ujutro treba uzeti Pobjedu, dok sa drugom kafom ne stignu novine, a
to znači Politika, Večernje novosti, Ekspres špolitika, Beogradska
nedjelja i drugi. Atmosfera opšte srbizacije i marginalizacija
svega crnogorskog postaju opšte mjesto. Kada bi crnogorski
rukovodioci oprezno protestvovali zbog toga što srpska štampa
uporno negira crnogorsku naciju, otuda im je odgovarano da je
srpska štampa slobodna, pa nije zgodno
da se srpsko rukovodstvo miješa u njenu uređivačku politiku.
Obnova bar nekih institucija,
poslije njihovog pogroma pedesetih i polovine šezdesetih
godina, postaje prava mora. Otpori su toliki da se njihovo
osnivanje tumači kao jasan znak separatizma i navodnog razbraćenja
sa Srbijom. U matičnoj komisiji za osnivanje CANU pretežno su
naučnici iz Beograda. Prve univerzitetske jedinice (pravo,
ekonomija) su osnivane kao filijale. Moglo se doktorirati u
Beogradu, ali ne dirajući, kako bi danas rekli, srpski pogled na
"svet". Crnogorski istoričar Radoje Pajović doktorira na četništvu,
ali mu beogradski mentor stalno traži da izbaci konstataciju da je
četnički pokret uvezen iz Srbije u Crnu Goru. Nije pristao, pa se
odbrana duže odlagala.
Crnogorski rukovodioci
najčešće su bili prestravljeni od srpske štampe i beogradskih
tajnih i javnih centara moći, ubijeđeni da im napadi otuda,
pogotovu računajući na crnogorsku naivnost, kad je u pitanju nešto
javno objavljeno, znače demoniziranje u javnosti i,
najvjerovatnije, kraj karijere ili silazak sa vlasti uz nečuvenu
moralnu blamažu. Čvrsto su se držali jugoslovenstva i, izuzevši
časnog Veljka Milatovića, izbjegavali da mnogo naglašavaju
crnogorsku nacionalnu individualnost. Kad su, krajem osamdesetih i
početkom devedesetih, šokirani intenzitetom napada iz svoje
sredine, teško su shvatali činjenicu da svijest građana nije
počivala na njihovim partijskim plenumima i komitetima, nego na
štampi, univerzitetu, svakodnevnoj propagandi koju nijesu mogli
kontrolisati. U trenutku vlastitog pada, jedini u
Jugoslaviji, nijesu imali rezervni, bilo nacionalni bilo drugi
program. Od svih partijskih i nepartijskih institucija, medija, ili
ustanova kulture i nauke, u njihovu odbranu, i to ne zbog njih
personalno, nego zbog prijetnje da nova vlast može doći jedino s
ulice, stalo je, po;etkom devedesetih samo ubrzo žrtvovano
uređivačko rukovodstvo Televizije, mjesecima napadano kao navodno
antisrpsko i separatističko, što iz Beograda, što iz Crne Gore
kojoj su iz Beograda dostavljani spremni scenariji, politički
aktivisti, uvježbane poruke i mitingaški transparenti. Naravno,
najčešće su za slične zadatke upotrebljavani solidno uhljebljeni
Crnogorci u Beogradu, koji su za napade na Crnu Goru sticali
munjevite privilegije i bučnu medijsku afirmaciju.
Kako su teško obnavljane
institucije? Od početka sedamdesetih godina crnogorsko komunističko
vođstvo, što po vlastitom uvjerenju, što pod diskretnim sugestijama
prijatelja iz drugih jugoslovenskih ideoloških i intelektualnih
središta, što neosporno uz Titovu saglasnost i diskretnu pomoć,
počinje da što obnavlja, što osniva nove institucije, što koliko
toliko jača postojeće. No, trebalo se za svaku od ovih ustanova
žestoko boriti, dugo dokazivati da njima Crna Gora nema namjeru da
napakosti Srbiji. Teško je išlo sa zasnivanjem univerziteta,
izgradnjom namjenske zgrade za Radio televiziju, ponovnim
pokretanjem dnevnog izdanja Pobjede, osnivanjem CANU itd.
Univerzitet nije nastajao oko Filozofskog ili Filološkog
fakulteta, kao mogućih naučnih jezgara za razvoj nacionalne
samosvijesti, nego je gotovo sve što je od univerzitetskih jedinica
Crna Gora osnivala prethodilo Filozofskom fakultetu. Bio je dugo
Pedagoški, pa na kraju se prosto nije mogao drukčije nazvati, nego
kao i svuda u svijetu.
Crnogorska akademija nauka i
umjetnosti, primjera radi, nikada nije ni najmanjim gestom
pokazala razumijevanje za crnogorski nacionalni interes, nikada ni
uopšteno progovorila protivu rata ili Miloševićeve politike.
Pobjeda i prije prevrata , bila definitivno prešla na
anticrnogorsku stranu. Televizija je, poslije ostavke njenog
rukovodstva, pred kraj 1988. godine, još rigidnije služila
Miloševiću i njegovoj marionetskoj vlasti u Crnoj Gori.
Dakle, gotovo sve institucije, ranije osnovane i izdržavane
crnogorskim parama okrenule su se protiv Crne Gore.
Obnovu crnogorskog identiteta i to
protiv, u prvom redu crnogorske vlasti, započela je, i uz ogromnu
harangu i gotovo fizičke opasnosti, vodila crnogorska
inteligencija, očajnički pokušavajući da utiče na javnost ne samo
pojavom nejake nezavisne štampe, nego i osnivanjem nacionalnih
institucija kojih u Crnoj Gori nikada nije bilo. Tako su nastali
Crnogorski P.E.N. centar, Matica crnogorska, Društvo crnogorskih
nezavisnih književnika, Nezavisnih novinara itd. Došlo je do
svakojakog dupliranja institucija:
od dvije akademije nauka i umjetnosti, CANU i Dukljanske akademije,
pa zatim dva udruženja pisaca, dva udruženja novinara uz P.E.N. i
Maticu, nažalost, i do realnosti postojanja dvije pravoslavne
crkve. Nije bilo lustracije, niko među intelektualcima nije
odgovarao za bivšu ratnohuškačku i šovinističku djelatnost, i ako
su mnogi zbog svojih bivših "zasluga" skrajnuti na beznačajnija i
perifernija mjesta. Doduše, Sve stoji, i ako su nove institucije
svojim ugledom u javnosti znatno marginalizovale stare. Uređivačka
politika je u Pobjedi i Radio televiziji promijenjena, posebno
njihovi uređivački timovi, stvorena klima u kojoj negiranje
crnogorskog identiteta, i ako ga još ima, nije pravilo, ili
poželjni vladajući trend. No, podjele su i dalje aktuelne, posebno
približavanjem popisa stanovništva, kada država Srbija nastoji da,
grubim miješanjem u unutrašnje poslove Crne Gore, promijeni
nacionalnu strukturu građana u Crnoj Gori, ne libeći se i prilično
mizernih sredstava, zakulisnih igara i manipulacija. Popis se
gotovo tretira kao i referendum 2006. godine, ulažu sa srpske
strane gotovo svi propagandni kapaciteti, počev od otvorenog
djelovanja srpskih državnih čelnika i beogradskih institucija, do
SPC kao najmoćnije srpske organizacije u Crnoj
Gori.
Borba za crnogorski identitet se
sprečava srpskim političkim partijama u Crnoj Gori, potpuno
slobodnim i siledžijskim djelovanjem Srpske pravoslavne crkve, ni
malo od vlasti sputavane, djelovanjem dijela prosvjetnog kadra i,
doduše više smiješnih srpskih institucija, kao što su razni
religiozni savjeti i koterije, Srpski nacionalni savjet koji negira
mogućnost da Srbi u Crnoj Gori budu nacionalna manjina, obilato
prihvata crnogorske pare namijenjene manjinama. Sve bi vjerovatno
bilo i donekle snošljivo, da iza svih institucija ove vrste ne
stoji država Srbija moćnim medijima, Srpskom akademijom nauka,
umjetničkim i raznim propagandno policijskim ustanovama,
klerofašisoidnom Srpskom pravoslavnom crkvom.... Prvi čovjek
Srpskog nacionalnog savjeta tvrdi da su Srbi u Crnoj Gori silno
ugroženi, pa na pitanje kako, odgovara da su popisni listići
pripremljeni na latinici, a ne na "srpskoj" ćirilici. I ako su oba
pisma u Crnoj ustavno ravnopravna, treba reći da popisni listić ne
dolazi u ruke anketiranih, već ga poisivač čita,listić, a čitanjem
se, valjda, ne mogu razlikovati latinica i ćirilica. Posebno drže
za neoboriv argumenat navodno ukidanje srpskog jezika, dižući
histeričnu galamu zbog ozakonjenja crnogorskog jezika kao
službenog. Bučno se traži da Srbi u Crnoj Gori uđu u ustav kao
konstitutivni narod i ako su po crnogorskom građanskom ustavu svi
narodi u Crnoj Gori podjednako konstituitivni.
Konačno, treba reći da je obnova
crnogorskog identiteta, posebno poslije referenduma o nezavisnosti
2006. godine, dobila na zamahu, ne samo u novostvorenoj političkoj
klimi, nego, prije svega, zahvaljujući intelektualnoj i moralnoj
supremaciji crnogorske inteligencije, ali i nesebičnoj pomoći
manjinskih naroda i njihovih institucija. Razumije se, izvan Srba.
Najveći dio danas uspješnih stvaralaca u Crnoj Gori činio je u onim
ratnim godinama jezgro pokreta otpora Miloševićevom fašizmu. Tu je
njihova prednost i satisfakcija. Treba reći i to da
vladajuća DPS partija, čuvajući sopstvenu vlast, ponekad nije
svjesna važnosti identitetskih pitanja, pa pravi gotovo nepotrebne
koncesije, posebno klerofašisoidnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi ili
nedovoljno odlučno djeluje na očigledne provokacije iz Srbije.
Teško je povjerovati da je ona politička partija iz devedesetih baš
potpuno promijenila svijest i postala istinski baštinik nacionalnih
vrijednosti.
Proces obnavljanja identiteta nezadrživo ide, ali prečesto uz
dramatične otpore, najčešće inspirisane iz veće susjedne
države.
Rajko
Cerović
Fotogalerija