PRETPOPISNA AGRESIVNA KOREOGRAFIJA
5. ožujak 2011.
Akad. Sreten Perović
PRETPOPISNA AGRESIVNA KOREOGRAFIJA
O OTPORIMA CRNOGORSKOKOM PRAVOPISU
U neočekivanom talasu
žestokih političkih osporavanja pravopisnog normiranja i
kodifikacije Crnogorskog jezika, i to najviše od onih koji su bili
članovi državne komisije za njegovu standardizaciju, izgleda da je
neophodno javnosti još jednom predočiti osnovna stanovišta
PRAVOPISA CRNOGORSKOGA JEZIKA. To je potrebno najviše zato što
mnogi crnogorski građani nemaju ni vremena ni interesa da čitaju
pravopise, a jesu posredstvom javnih glasila upleteni i u tu
pretpopisnu političku koreografiju.
Nema razloga da se bilo ko ljuti na Crnogorski jezik,
pa ni na norme njegovog nedavno usvojenog Pravopisa, ako mu
ne smeta ime toga jezika! Po Pravopisu crnogorskoga jezika
samo je (i)jekavski izgovor normativan, a sasvim su ravnopravne i
ćirilica i latinica, kao i obje pravopisne «varijante»: ona
po Pravopisu srpskohrvatskoga književnog jezika (Novi Sad -
Zagreb, 1960), koja još egzistira jedino u Crnoj Gori,
i ova - s jotovanim oblicima, po kojoj je Vuk Karadžić
prevodio Bibliju, tj. njen Novi zavjet.
Pravopis Crnogorskoga jezika, dakle, daje punu
ravnopravnost oblicima ĐED i djed, ĐE i gdje,
ĐEVOJKA i djevojka, ĐEVER i djever; ĆERATI i tjerati, VRĆETI
i vrtjeti, POLEĆETI i poletjeti itd. Narod u Crnoj Gori, ne
samo Crnogorci, najčešće u govoru upotrebljava jotovane oblike,
podrazumijevajući da se ti paralelni likovi i u značenjskim
nijansama razlikuju. (Moj unuk Nikola mene oslovljava sa
ĐEDE, a oca svojega oca, onog drugog đeda, Makedonca -
oslovljava sa DEDA ! I nikad u tom oslovljavanju ne
pogriješi.)
Po Pravopisu Crnogorskoga jezika ispravne su obje
«varijante»: ona od 30 slova i ova od 32 slova! Nova jezička
norma se temelji na živom opštecrnogorskom jeziku, ali i na bogatom
crnogorskom književno-jezičkom nasljeđu u crnogorskoj
narodnoj književnosti i posebno u djelima Petra Prvog,
Njegoša, Ljubiše, Marka Miljanova, Kralja Nikole, sve do
današnjih naših pisaca.
Kad možete da birate jednu od dvije ravnopravne
varijante u Pravopisu crnogorskoga jezika - to predstavlja naše
bogatstvo, a ne siromaštvo! Niko nikoga ne prisiljava ni da
piše ni da govori drukčije nego što je dosad govorio i pisao! Samo
svi treba da se naviknemo na dva novouvedena slova (Ś i Ż) i
na ime zvaničnoga jezika u Crnoj Gori, bez obzira da li ćemo ta
slova upotrebljavati ili svoj jezik tako zvati.
Po Ustavu službeni jezik je Crnogorski, a «u
službenoj upotrebi» su i: Srpski, Hrvatski, Bosanski i Albanski
jezik. Prva četiri sociolingvistička jezika imaju zajedničku
novoštokavsku osnovu, te njihovi korisnici međusobno
komuniciraju bez prevodioca.
Podsjetimo da je sintagmu Crnogorski jezik
prvi upotrijebio Vuk Stefanović Karadžić u djelu
«Montenegro und die Montenegriner», koje je objavljeno na njemačkom
jeziku u Lajpcigu 1837. godine. Vuk je zamjerio Vijali
de Somijeru, francuskom pukovniku-putopiscu, zato što
je napisao da je Crnogorski jezik varijanta Grčkog!
Zanimljivo je da je Vuk sintagmu Crnogorski jezik pisao početnim
velikim slovom!
Nauci je poznato da su taj jezik Vukovi
preci odnijeli iz naših krajeva i da su njime u
ondašnjoj (vazalnoj) Srbiji govorile jedino familije koje su se
tamo doselile iz krajeva današnje Crne Gore. Takođe je naučno
dokazano da su tim jezikom potonjih vjekova govorili svi Crnogorci;
pismeni - njime i pisali!
Crnogorski P.E.N. Centar mnogo je doprinio da
svjetska kulturna elita upozna i pomogne napore crnogorskih
intelektualaca za odbranu Crnogorske kulture, Crnogorskog jezika,
Crnogorske crkve i za obnovu nezavisnosti Crnogorske Države.
U tim naporima značajnu podršku pružio nam je Internacionalni PEN.
Crnogorski P.E.N. je 1994. godine usvojio Deklaraciju o ustavnom
položaju crnogorskog jezika, kojom smo tražili da se u Ustav
Republike Crne Gore umjesto Srpskog u službenu upotrebu uvede
Crnogorski jezik. Godinu dana kasnije, 1995. naš PEN je formirao i
Odbor za kodifikaciju Crnogorskog jezika, s obavezom da
priredi Pravopis Crnogorskoga jezika. Taj fundamentalni posao
obavio je neimar crnogorske slavistike prof. dr Vojislav
Nikčević. Njegov Pravopis je 1997. godine publikovan u
izdanju Crnogorskog P.E.N.-a, i to je bila velika naša
pobjeda nad svim otporima koji su nam činjeni.
No prije pojave Nikčevićevog Pravopisa,
na 62. kongresu Internacionalnog PEN-a u Pertu (Australija),
oktobra 1995, usvojena je za nas veoma značajna Rezolucija o
odbrani Crnogorskoga jezika, koja glasi: «Duboko zabrinuti
politikom srpske i crnogorske države na planu asimilacije u Crnoj
Gori, Skupština PEN-a skreće pažnju tim državama na međunarodne
obaveze koje su potpisale da štite kulturni identitet i
lingvistička prava, te poziva srpsku i crnogorsku državu, u ime
obaveza i principa Povelje OUN, UNESCO-a i Internacionalnog
PEN-a, da zaštite i promovišu lingvistička i ljudska prava svih
stanovnika Crne Gore»!
Ali nije samo PEN branio Crnogorski jezik.
Radili su to, prije svih, istaknuti crnogorski stvaraoci, najčešće
u svoje ime, ili u ime asocijacija kojima su pripadali. Takvo je
bilo Saopštenje Uprave Udruženja književnika Crne Gore
"Novosadski dogovor je prevaziđen". Taj dokument iz davne
1971, "partijski oci" su ocijenili kao izraz
crnogorskog nacionalizma, iako smo se u tom tekstu zalagali samo za
puku ravnopravnost crnogorske jezičke varijante u okviru tada
zajedničkog srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog
jezika.
Od tog dokumenta prošlo je evo pola vijeka,
izrasle su nove generacije pisaca, jezikoslovaca, prosvjetara i
jezičkih neimara. Ali «genske» klice otpora Crnogorskoj kulturi i
Crnogorskom jeziku nijesu sasvim nestale. Vazda se nađe
«pravovjernih jezičkih čistunaca» kojima «nije jasno» zašto je
Crnogorcima, crnogorskim građanima, potreban
Crnogorski jezik, kad uglavnom razumiju i ona tri ostala
novoštokavska jezika: Bosanski, Hrvatski i Srpski jezik? Da ne
kvantifikujemo sve ideološke rukavce koji se slivaju u istrajnu
rijeku otpora svemu što se u Crnoj Gori vrijednosno obnavlja,
inovira i civilizacijski osnažuje, što i ne mora da uvijek ima
racionalne podsticaje, ipak nije sasvim jasno zašto su se uvažene
profesorice sa Katedre za crnogorski jezik i južnoslovenske
književnosti odlučile da s toliko animoznosti osporavaju Pravopis
crnogorskoga jezika i ruže svoje kolege i druge intelektualce
koji o njemu drukčije misle. Više je nego neobično da bilo ko sa
bilo koje univerzitetske katedre dozvoli sebi luksuz da veliku
količinu negativnih kvalifikativa uputi na adresu jednog Okruglog
stola i njegovih brojnih učesnika - samo zato što odbija da
učestvuje u razgovoru o Crnogorskom jeziku u javnoj upotrebi. Da li
to bilo kome daje moralno pravo da učesnike Okruglog stola,
istaknute javne ličnosti, lingviste, književnike, akademike - bez
zazora kvalifikuje kao diletante, nestručnjake i - pogubne
crnogorske nacionaliste ?! Uvjeren sam da naše
uvažene dame dobro znaju da to nije u skladu s njihovom profesijom,
i da ne doprinosi njihovom građanskom i univerzitetskom
dostojanstvu. Znaju, takođe, da smo i mi diplomirali na
beogradskom Filološkom fakultetu, da smo slušali i polagali
jezičke predmete koje su predavali svjetski poznati lingvisti:
Aleksandar Belić, Radosav Bošković, Radomir Aleksić, Mihailo
Stevanović i prof. Taranovski, a asistirali Asim Peco, Mitar
Pešikan i drugi odličnici moje generacije. I predavanja iz
«jugoslovenske i svetske književnosti» slušali smo kod znamenitih
profesora: Miloša i Vojislava Đurića, Milana Bogdanovića,
Vida Latkovića, Velibora Gligorića, Dragoljuba Pavlovića, Petra
Kolendića... Takođe nije dobro da se u žaru nezadovoljstva i
uslovne samoodbrane onako atakuje na neimenovane učesnike
Okruglog stola, među kojima su bili i pisci (od po)
50-ak književnih djela, cijenjenih i u drugim kulturnim
sredinama. Pritom, ne bi trebalo da se zaboravi da su
neki od njih i o Crnogorskom jeziku pisali decenijama, mada
nije obavezno da te tekstove i knjige čitaju naše
lingvistice, uvažene koleginice i kolege - profesorese i
profesori!
Lekcija o ovovremenom crnogorskom nacionalizmu
koju nam je održala gospođa Glušića višestruko je poučna. Nameće se
utisak da profesorica vjeruje u ono u što juče nije
vjerovala (ili je javnost mislila da ne vjeruje), i da sad
vjeruje da joj je bolje da drukčije vjeruje. Kao
svaki propovjednik svake vjere, ona ne daje dokaze za potvrdu
svoje vjere i svojeg uvjerenja (!), pa kao apostol nauke o
jeziku otkriva diletante i nacionalističke vještice među
braniteljima «nenaučnog» Crnogorskog jezika. Njeno javno
reagovanje sadrži tvrdnju da je nacionalizam u Crnoj
Gori sveobuhvatna pojava, podržavan od državnih organa, ali i ta
tvrdnja ima svoje nijanse: po njenom mišljenju srpski nacionalizam
je neuporedivo manje zlo od znatno opasnijeg nezavisnog
(autokefalnog!) crnogorskog nacionalizma.
Zaključak gospođe Glušice je jasan i iskren. Ona poručuje: «Ako se
po jezičkoj politici procjenjuje najmlađa evropska država, nameće
se zaključak da se ona, na putu ka Evropi, pretvara u
NACIONALISTIČKO ČUDOVIŠTE i da joj takvoj u društvu
demokratskih država i naroda neće biti mjesta.»
Sve što je u dva nastavka u «Vijestima» («Sila i
zastrašivanje umjesto argumenata» i «Diletanti na sceni»; 23.
i 24. feb. 2011) izjavila gospođa Glušića o mentalnom stanju
crnogorskih stvaralaca i državnim organima koji ih podržavaju, pa i
o samoj Državi, izaziva mučninu. Zaključak gospođe Glušice da
se Crna Gora «pretvara u nacionalističko čudovište» (u što su nas
devedesetih godina prošloga vijeka bezbroj puta ubjeđivali mentori
iz Beograda) iznenađuje i svojom logikom: da «najmlađa evropska
država... na putu ka Evropi» neće stići tamo đe je krenula,
jer za to «nacionalističko čudovište», za tu Crnu Goru «u
društvu demokratskih država i naroda neće biti mjesta». Zna dobro
gospođa Glušica da Crna Gora nije najmlađa evropska država, čak i
ako joj oduzmemo sve prethodne vjekove njene državotvorne i
državne, teokratske i monarhističke istorije, njenu
Knjaževinu i Kraljevinu, njene vladike, mitropolite,
knjaževe i kraljeve - prve i potonje (!), ali je u trenutku
gnjeva prema crnogorskim nacionalistima i nacionalističkim
(prosvjetnim) crnogorskim vlastima, jednostavno ispustila iz vida
tu činjenicu. Neka joj je, kao dami, od svih nas
oprošteno!
Najzad, pisac ovog teksta nije nikad sebe
smatrao teoretičarem jezika -ni crnogorskog ni srpskohrvatskog ili
hrvatskosrpskog, pa ni makedonskog sa kojega je preveo i prepjevao
više od dvadeset knjiga. A mogao je, na osnovu svojeg fakultetskog
obrazovanja i decenijskog praktikovanja, doći i do nekih
vlastitih a ne samo citiranih "mišljenja i zaključaka", kao
što to čine neki moji knjiženo-jezički potomci i ovih dana. Kao
praktičar u književnoj upotrebi jezika, nudim još jedan lako
provjerljivi podatak. Za posljednje četiri godine preveo sam i
prepjevao NA CRNOGORSKI (jezik) pet knjiga: s makedonskog - roman
"Bunar" Dimitra Baševskog (2006), antologijski izbor poezije Mateje
Matevskog "Povratak iz Troje" (2008) i izbor poezije Petra T.
Boškovskog "Postelja od trnja" (2010); sa ukrajinskog - izbor
poezije Oleksija Dovgija "Zavjet" (2006); sa slovačkog - izbor
poezije Františeka Lipke "Agronauti i jeretici" (2007). Uz to,
izvršio sam poetsko-jezičku redakturu prijevoda Antologije
savremene albanske poezije "Ukradeni plamen" dr Baskima
Kučukua (u prijevodu kolege Ćazima Muje iz Ulcinja), koju je
publikovala Dukljanska akademija nauka i umjetnosti. Sve te
knjige dostupne su javnosti i ni jednom čitaocu nije zasmetala
činjenica da su prevedene na crnogorski jezik -
jotovanom varijantom od 32 slova!
Žalim što se koleginice sa Katedre za crnogorski
jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nikšiću
nijesu upoznale sa tim na crnogorski jezik prevedenim
djelima, kako bi mogle pravednije da prosuđuju ne toliko o
vrijednosti prijevoda i prepjeva koliko o funkcionalnosti
Crnogorskoga jezika u složenim književnim formama. Uostalom,
Katedra posjeduje i trotomno prvo kolo mojih Izabranih djela
(Poezija I, II, III), nedavno publikovane crnogorskim jezikom
nejotovane pravopisne norme, pa zainteresovani jezikoslovci mogu
da prosuđuju o vrijednosti obje crnogorske varijante, oba
pravopisna lika - u djelima jednoga autora.
Podgorica, 25. II
2011.