UMRO MIODRAG DADO ĐURIĆ

U ateljeu

DIMITRIJE POPOVIĆ: 

     "...Vijest o Dadovoj smrti vraća mi u sjećanje mnoge njegove kompozicije neodvojive od njegovog lika. To mi spontano nameće misao kao konstataciju: Umro je slikar umiranja. Sav taj košmarni svijet Dadovih kompozicija, svi ti prizori u plavičastim izmaglicama u nježnoj svjetlosti, u prostorima koje nastanjuju hibridna bića, u kojima se preobražavaju halucinantne spodobe što proživljavaju bolne metamorfoze ljudskih i životinjskih oblika, to je svijet koji živi umirući u kriku, u stenjanju, u nijemoj napetosti svoje nemoći i prokletstva.

     Kao simbolička slika ovog In memoriam javlja se Dadovo platno \"Arhitekt\" iz 1958. godine, djelo koje odražava tipičnu slikarevu poetiku. Sve na ovome svijetu podložno je umiranju. Čovjek i njegovo djelo, arhitekt i njegovo zdanje žive neminovni proces raspadanja. Svi smo sastavljeni od iste supstancije i sve nas čeka ista sudbina. Samo plavo daleko nebo u ovoj kompoziciji stoji kao ravnodušni svjedok zemaljskog procesa raspadanja i umiranja.
Danas kada Dadovi posmrtni ostaci počivaju na Cetinju, njegov će grob obasjavati ista ona svjetlost zavičajnog podneblja kojoj se toliko divio i o kojoj je sa čežnjivim zanosom često govorio. To je svjetlost koja je oplođivala njegovu imaginaciju. U toj su svjetlosti nastala njegova najranija djela čiji su se izdanci oplemenjivali i obogaćivali u drugoj sredini bogate kulturne tradicije. Iako je stvarao daleko od Cetinja bio je snažno vezan za svoj rodni grad. Ono što njegovo djelo svjedoči njegova je smrt akcentirala. Cetinje ima mistično podneblje u kojemu stasaju umjetničke individue jake personalnosti kao specifikum crnogorskog kulturnog bića..."