TRIBINA- PLAVA GROBNICA I BIJELA KOSTURNICA-

     Prvenstvena svrha Tribina koju Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, već tradicionalno, organizira u Crnogorskom domu je da se o pojedinim dugo prešućivanim događanjima, ličnostima i odnosima iz slavne crnogorske istorije progovori drugačije, bez mitova i bez zaborava, argumentirano i dokumentirano, ispričati istinu ma kakva ona bila, prvenstveno zbog onih koji su bili njeni učesnici i tvorci.

       Obilježavajući 100-tu godišnjicu tragedije kod MEDOVE i 100-tu godišnjicu MOJKOVAČKE BITKE na Tribini, simboličnog naziva PLAVA GROBNICA i BIJELA KOSTURNICA, organiziranoj 4. 2. 2016. u Crnogorskom domu u Zagrebu uz učešće mladih znanstvenika dr. sc. IVANA VUKOVIĆA i dr. sc. ŽELJKA KARAULE progovorili smo o Mojkovočakom boju i tragediji porodice Miloša Medenice, zaboravljenoj Medovi i iseljenicima kojih se sjete u Crnoj Gori po potrebi…

        "Ne pridružujemo se mi kakofoniji proslava jer se nema što proslaviti u ovome ako se stradali broje na hiljade, već prvenstveno odajemo pijetet onima koji su bez rezerve išli u obranu domovine- riječi su moderatora Tribine DANILA IVEZIĆA, koji je nakon pozdrava i zahvale na dolasku velikom broju prisutnih u Crnogorskom domu, u uvodnom izlaganju između ostalog rekao:

       "Ni do danas sto godina od brodoloma talijanskog parobroda BRINDISI pred albanskom lukom MEDOVA (6. 1. 1916.) nijesu razjašnjene sve okolnosti nesreće kao i broj stradalih u njoj. Medovski stradalnici krenuli su iz Kanade, luka HALIFAKS, i poslije dvadeset pet dana neizvjesnog putovanja stigli u Napulj a odatle željeznicom u luku BRINDISI iz koje su 5. 1. 1916. zajedno s grupom doktora i velikom količinom hrane i sanitetskog materijala isplovili na parobrodu BRINDISI ka albanskoj luci MEDOVA. Na Badnji dan 6. 1. 1916. u osam sati ujutro ispred luke San Giovanni di Medova parabrod je naišao na podvodnu minu i za 15-tak minuta potonuo. Crnogorski TITANIK još čeka da izroni. U toj čeličnoj urni u "Plavoj grobnici" na vječnoj straži počiva mladost i prah crnogorskih rodoljuba koji su se odazvali pozivu ugrožene domovine u oreolu slave, pod trnovitim vijencem mučenika, pod kandilom slobode- lučom koja se ne gasi. (Marijan Mašo Miljić) Spomenik stradalim pod Medovom podignut je na Cetinju 13. 5. 1939. godine. Rad poznatog crnogorskog umjetnika RISTA STIJOVIĆA nazvan LOVĆENSKA VILA. Lovćenska vila, okrenuta prema Lovćenu i pjesniku "čija je sudbina pretvorena u brdo", u desnoj ruci drži mač a u lijevoj srebrni lovorov vijenac odlučna da ga, mitski svemoćna, raskošno lijepa i stasita, a proročki zagledana u dolazeća vremena, nečujno spusti u Medovski zaliv na mjesto đe je potonuo Brindisi, iznad crnogorske "plave grobnice". (Marijan Mašo Miljić) KRENULI SU BILI KA MOJKOVCU!- To je bila posljednja bitka samostalne crnogorske države, labudova pjesma crnogorske slave i zanosa, iskreno i fanatično pregnuće spašavanja onesposobljene savezničke srpske vojske i očajnički pokušaj samospašavanja, bitka iz očaja i inata, bitka za vojničku čast i ljudsko dostojanstvo. To je bio najviši domet crnogorskog viteštva i najveći izraz crnogorskog donkihotizma. Samoubilački pokušaj odbrane sopstvenog opstanka, naroda i države - kaže Marijan Mašo Miljić u tekstu – MOJKOVAČKA BITKA- CRNOGORSKA TROJA. Po svom značenju i posljedicama Mojkovačka bitka ima posebno mjesto u prebogatoj crnogorskoj istoriji, nažalost dugo vremena prećutana, zaboravljena i interpretirana u okviru nečijih drugih interesa i ciljeva. Uz „višak“ svoje istorije, slaveći i oplakujući tuđe bitke i poraze Crnogorci zaboravljaju svoje. Znanost je konačno morala reći svoje, istinu o crnogorskim Termopilima i onim što se nakon toga desilo s Crnom Gorom. Nepobijeđena crnogorska vojska doživjela je najteži poraz u istoriji Crne Gore, narod je ostao i bez države, bez kralja, i bez imena crnogorskog. Ta istina ima i priču o stvarnim junacima Mojkovačke bitke. Na pozivnici za današnju tribinu nalazi se slika brigadira Miloša Medenice ne slučajno. Sudbina toga čovjeka njegove porodice i njegovih potomaka je velika opomena pokoljenjima za ispravak dijela nepravde i dostojno obilježavanje njegovog imena. Kako reče Vitni Voren u pamfletu naziva Crna Gora- zločin mirovne konferencije (iz 1922.) „Ove stranice su napisane sa jednim ciljem – da se čuje glas za Crnu Goru, da se osujete namjere njenih neprijatelja kojima ćutanje i zaborav najbolje služe“

       dr. sc. IVAN VUKOVIĆ u svom izlaganju naslova: "Medova i Mojkovac: vijek kasnije" kaže:

     "Istorijsko značenje Medovske tragedije i Mojkovačke bitke može se tumačiti dvojako. S jedne strane, ovi događaji predstavljaju posljednju uspomenu na staru, pomalo mitsku i nedvojbeno herojsku Crnu Goru koja, ma kako doživljavali njen identitetski iskaz, i dalje živi u kolektivnom sjećanju Crnogoraca. S druge strane, Medova i Mojkovac bili su i tragični nagovještaj skorog kraja takve Crne Gore, istorijske traume od koje se kao društvo, ni vijek kasnije, nijesmo u potpunosti oporavili. Dva, po mnogo čemu jedinstvena, primjera žrtvovanja za sopstvenu i tuđu slobodu, kao zaključak jedne i uvod u suštinski različitu drugu priču o povijesnom trajanju crnogorskog naroda i države, razlog su za ponos svih koji, na jedan ili drugi način, nastavljaju putem onih koji su tu žrtvu podnijeli.
Svoje večerašnje kratko izlaganje želim učiniti podsjećanjem na ono što je obilježilo crnogorski vijek nakon tih januarskih dana 1916 godine...

    CJELOKUPNI TEKST IZLAGANJA PROČITAJTE OVĐE.

     dr.sc. ŽELKO KARAULA  s temom: "Novi izvori o Mojkovačkoj bitci - dnevnik generala Stjepana Sarkotića te pisma Petra Plamenca uredniku "Nove Evrope" Milanu Ćurćinu" prisutnima je iznio niz novih povijesnih činjenica vezanih uz Mojkovačku bitku i događanja u Crnoj Gori toga perioda. Između ostalog je naglasio:

     Crna Gora je ušla prvenstveno u rat zbog solidarnosti sa Kraljevinom Srbijom (iako su austro-ugarski faktori bili upoznati sa “slučajem Mehmedbašić”).
       Ušla je u rat iscrpljena i nedovoljno oporavljena od Balkanskih ratova (loše naoružanje i logistika).
       Mobilizirani su maksimalni vojni kapaciteti – oko 50.000 vojnika držalo je 500 km. fronta.
       Vlasti Kraljevine Srbije i u ratu ne odustaju od “ujedinjenja” Srbije i Crne Gore uz podršku službene        Rusije i dobrog dijela crnogorskog pučanstva i crnogorskih elita.
       Zbog toga se pitanje dinastije Petrović sudbinski poistovjetilo sa opstankom crnogorske države.
       Crnogorska vojska je bila potpuno podređena operativnim ciljevima srpske Vrhovne komande.
     U takvim uvjetima Crna Gora je dočekala veliki napad trupa Austro-Ugarske početkom siječnja 1916...

    CJELOKUPNI TEKST IZLAGANJA PROČITAJTE OVĐE.

    IVAN VUKOVIĆ – rođen 1984. u Podgorici. Diplomirao 2006. na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore, gdje je i magistrirao 2008. Doktorirao na Odsjeku za političke nauke Centralnoevropskog univerziteta (Central European University) u Budimpešti, 2014. godine (disertacija: „Party Outcomes in Hybrid Regimes in the Western Balkans and Beyond“). Zapošljen na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, na predmetima: “Spoljna politika”, “Evropske integracije”, “Institucije EU” i “NATO i sistemi kolektivne bezbjednosti”.  

     ŽELJKO KARAULA  – rođen 1973. u Bjelovaru. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu te stekao naslov profesor povijesti i filozofije. Poslijediplomski studij povijesti upisuje 2008. godine na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu , a  doktorsku disertaciju, „Hrvatska seljačka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji“, obranio je 2015. godine. Sudionik je brojnih  međunarodnih znanstvenih skupova u gradovima regije. Autor je niza znanstvenih i ostalih radova u domaćim i inozemnim publikacijama. 

POZIVNICA ZA TRIBINU