IZLOŽBOM, RUŽAMA I POEZIJOM PROSLAVILI DAN ŽENA

     Veliki broj poklonika umjetnosti, umjetnika, Crnogorki, Crnogoraca i prijatelja Crne Gore prisustvovao je 8. 3. 2018. otvorenju izložbe fotografija „Siluete“ i pjesničkoj večeri Lidije Vukčević u Crnogorskom domu u Zagrebu u organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb, kojom je obilježen 8. Mart MEĐUNARODNI DAN ŽENA. Predsjednica Društva Milanka Bulatović, najprije je prisutnim  pripadnicama ljepšeg spola čestitala njihov Dani podsjetila na povijesno značenje tog dana. Izložbu je otvorio akademik Dimitrije Popović koji je tim povodom rekao:

     “Za razliku od prijašnjih fotografija Lidije Vukičević u kojima je autorica inventivnim kadriranjem stvarala kompozicije takozvanih svjetovnih sadržaja ponajprije iz svog intimnog prostora, radne sobe ili kuhinje, apostrofirajući tako na likovni način ono što Barthes naziva “mitologijom svakidašnjice” u novom ciklusu fotografija donosi kvalitativno drugačiji stvaralački prosede. U tematskoj cjelini naslovljenoj “Siluete” svjetlost postaje dominantan motiv. Postaje svijet za sebe. Stoga ova općenitost naslova ustvari paradoksalno sugerira bit Lidijinog novog ciklusa. Svjetlost je istovremeno i medij i motiv...” (Dimitrijev osvrt na izložbu Lidije Vukčević u cijelosti pročitajte OVĐE)

      Poeziju iz autoričine zbirke Blagi dani čitale su Milanka Bulatović i Maša Savićević. Pjesmu VAŠ I MOJ MONTENEGRO pročitala je sama autorica:

Vaš i moj Monte Negro

Vi naravno imate vaš a ja svoj Montenegro

Vaš je u plamtećim jezicima uzdignut do simbola

U mojem sviću plavičaste zore i gase se u  ljubičastim sumracima

Vi, vi imate svoje drevne metafore za riječi da biste ga opisali

Ja, ja ga ne pjevam,  jer on sam pjeva iz mene svoje napjeve

Vi, vi mislite da ga poznajete gledajući u drevne mačeve i sablje

Ja, ja ga vidim u očima svojih predaka i njihovim zavjetima

Vi, vi fantazirate idući njegovim strmoglavim putevima

Ja, ja vam kažem: za njima su moje baštine i trud mojih praotaca

Vi, vi ga pohodite snatreći da ga jednom osvojite i imate kao medalju

Ja, ja ga ne posjedujem jer on ima mene trajnu svoju zatočnicu

Vi, vi ste njegovi putopisci jer mnoge ste slične krajolike vidjeli

Ja, ja vam kažem neusporediv je i ne možete ga ničim omeđiti

Vi, vi i ne slutite koliko ste ništavnih poredbi izgovorili da biste ga

                                                                                               ocrtali

Ja, ja ga mogu zazvati u u snu i na javi i ne treba mi metafizika jer

Moj je Montenegro na njoj sazdan kao na nesmiljenoj volji bogova

Vi, vi ako i imate njegove djevuške nemate snove njihovih mladosti

Ja, ja se ne bih natjecala s njihovim jezicima u svakoj zmija spi

Vi, vi se takmičite s njegovim mladićima, jer su vam trn u oku

Ja, ja neću ništa o njima reći jer svaki je nenadmašan i kipti mu

                                                            vino jezikom i jagodicama

Vi, vi  lutate  jezerima i rijekama svog Montenegra ne biste li pronikli u njegove tajne

a ja ću vam reći niste doživjeli njegove vihore ni ćudi  mu strane

 Vaš je Montenegro mjesto čarobno jer brbljate o njemu na koncu putovanja

Ja ću vam reći da niste iskusili pustolovinu jer ona se pojavljuje u svicima ili

Mlazevima što ih svitanje prosiplje po bunovnim planinama ili  ludom moru

Vi, vi biste ga najradije uredili svojim zakonima, svrstali i u korice knjiga

                                                                                                            umetnuli

Ja, ja vam ponavljam, divlja je to krajina, plemenici njom vladaju ne znate im

                                                                                           volju niti poznajete ćud

Moj Montenegro zemlja je mojih  predaka i postojbina tamnih anđela, skupocjeni konak i rijetka mahala i nitko njom ne vlada do bremenita vremena

Vaš je Montenegro zakupnina Zapada što ju uglazbljujete po svojem sluhu

Moj, moj je Montenegro ovlaš ugođena gitara i njene su strune umorne od

                                                                                           nemirnih prstiju

Ja, ja vam kažem moj je Montenegro zlatna simfonija septembra a vi

Vi ga slutite u aprilskim akvarelima, vi, vi ga posvajate a ja, ja vam kažem

Ne možete usvojiti ono što se nasljeđuje, jer moj je Montenegro u plesu

Mojeg glasa  i u gipkim kretnjama mojih sunarodnjaka

                                               u runu vitoroga i u kriku zvijezde

Zato, okanite se vaše fantazije, ne ozbiljujte je, vratit će vam se naopaka

Moj je Montenegro srebrena očevina duhaništa i vinograda,

                                              s nenadmašnim suhomeđama i terasastim imanjima

Moj je Montenegro južna bašta puna maslinika i stabala smokava, a

Vaš, vaš je šarena razglednica

Moj, moj je Montenegro ljuta rana izgnanstava i prijeka riječ zastala na vrhu

                                                                                                                  usana

Vaš je Monenegro izvidnica avanturista i petparačka slikovnica

Moj je Montenegro zemlja lokvanja i mogranja, ćutanja i zebnje

Vaš taštih varošana i urešenih perjanika

Jer vi ne znate ništa o  modrim nebesima nahija niti o

Poemi kamena, vi ne poznajete njegove jezike ni šumnost prešućenih kletvi

Vaš je Montenegro dobro uhranjeni privid a moj, moj  je vječna uobrazilja što                  

                                                                                    odzvanja s dna plaha srca

         Društvo "Montenegro" je organizirajući obilježavanje Dana žena dalo dignitet ovom značajnom povijesnom datumu u borbi za ženska prava koji je posljednjih desetljeća u Hrvatskoj nepravedno zanemaren.

Prof. dr. sc. Lidija Vukčević je rođena 1954 . u Zagrebu. Diplomirala jugoslavistiku i filozofiju, magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Postdoktorsko usavršava-nje na Universite Stendhal, Grenoble.

Radila kao srednjoškolska profesorica mentorica te sveučilišna nastavnica- najdulje u inozemstvu, u Milanu i Grenobleu.

Objavila dvije  znanstvene monografije, te pet zbirki poezije:

Boja šafrana, 1992.; Il velo, 1997, na talijanskome u Italiji; Latinska knjiga 1998.; Lepeza, 2000.; Zagrljaj jezika, 2011.; L'abbraccio della lingua/prijevod na talijanski Zagrljaja jezika/ 2018.

i deset knjiga proze:

Rječnik slučajnosti 2006.; Pisma jednog teroriste jednom sadisti, 2006.; Obične stvari, 2007.; Moj filozofski rječnik, 2008.; Fabrika malih utopija, 2011.

Kiši li neprekidno nad Kotorom? 2012.; Rječnik nužnosti, 2013.; Istinite priče, 2014.; Zapadni zapisi, 2015.; Poetika tijela, 2016.

Prevodi s talijanskog i francuskog, i na te jezike.Objavljuje književnu kritiku na talijanskom jeziku.

Preko stotinu objavljenih stručnih i znanstvenih radova. Nekoliko desetaka eseja iz književnosti, povijesti umjetnosti, likovnosti.

Grafički oprema svoje knjige autorskim fotografijama. Od 2012.na grupnim i samostalnim izložbama u Italiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori.Pet samostalnih izložbi fotografija. Izlaže u Gubbio, u Zagrebu, Nikšiću i Podgorici.