O Mirku Kovaču - scenaristu

Prostor Galerije poslužio je kao izvanredna platforma za nijemu prisutnost Mirka Kovača kroz audio-vizualan medij koji je publiku okruživao sa svih strana, odnosno sa svih unutarnjih zidova Galerije. Ispred publike, a iza leđa dionicima okruglog stola, prikazivali su se ponavljajući dokumentaristički crno-bijeli filmski snimci Mirka Kovača sa skupova kojima je u društvu drugih uzvanika nazočio u prošlome stoljeću, a na zidovima lijevo, desno i iza leđa publici izložene su slike njegove supruge, slikarice Slobodane Matić Kovač. Za Mirka Kovača, koji je rođen u Petrovićima kod Nikšića u Crnoj Gori, često se ističe da je bio hrvatski i srpski književnik i autor televizijskih drama i filmskih scenarija - no u zadnjoj fazi svojeg života počeo se vraćati svojem crnogorstvu a bio je i dionikom Pokreta za nezavisnu i evropsku Crnu Goru.

Okrugli stol otvorio je Seid Serdarević - pisac i vlasnik poznate nakladničke kuće Knjižara Fraktura – i to praktički na nogama i blizu izlaza iz Galerije - jer je morao ići dalje poslom vezanim uz Festival svjetske književnosti. No ne prije nego što je obavijestio oko tridesetak nazočnih u publici ukratko na koji dio rada Mirka Kovača će se ovaj okrugli stol usredotočiti, a predstavio je i dionike skupa: Moderatora Brunu Kragića, redatelja Branka Ivandu te spisateljicu, scenaristicu i redateljicu Doru Šustić. Na žalost, najavljeni dionik okruglog stola redatelj Lordan Zafranović nije mogao biti nazočan jer je zapao u komplikacije vezane uz snimanje svojeg novog filma.

Nakon Serdarevićeva odlaska okrugli stol je preuzeo moderator Bruno Kragić, filmolog i enciklopedist koji je od 2020. godine glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Predstavio je nazočnima ostale dionike te u svojoj uvodnoj riječi napomenuo da je redatelj Lordan Zafranović, svjestan da je njegovo sudjelovanje bilo najavljivano i s interesom očekivano, snimio na Facebooku  video u kojemu se ispričava zbog svojeg izostanka. Kragić je uz dozu osjećaja žaljenja spominjao „Dane Mirka Kovača“, manifestaciju koja se nekoć svake godine održavala u Rovinju, a koje više bezrazložno nema – jer književnik ovakvog statusa sasma sigurno nije zaslužio da više nema nikoga tko bi se potrudio nastaviti održavati takvu manifestaciju. Također je istaknuo zanimljivu opservaciju: „Scenarij je jedna uistinu neobična literarna forma jer ona jedino postoji unutar druge forme – audio-vizualne.“ 

Nakon Kragića govorio je Branko Ivanda a svoje izlaganje započeo je se nečime što je njega iznimno fasciniralo kod Kovača: „Mirko je uvijek tražio karaktere. Stalno ih je u svojem privatnom životu tražio ili bi mu se sami ispriječili pred put – i onda ih je ubacivao u svoje filmove i kroz njih u biti gradio cijeli scenarij. Nekima manje upućenima se čini da su ti brojni, mali, epizodni karakteri u filmu možda suvišni – ali oni to nikako nisu - oni grade tkivo filma te služe objašnjavanju ponašanja glavnih likova jer Mirko nije volio pisati opsežne psihoanalize u svojim djelima i scenarijima – on je htio da činjenice govore za sebe, da glavne likove upoznamo i shvatimo kroz njihova djela i njihove interakcije s tim epizodnim likovima.“

Kao primjer tome Ivanda je istaknuo scenarij filma „Lisice“ u kojemu postoji niz epizodnih likova koji se samo čine razbacani, ali svaki od njih ima neku funkciju.

„Pogledajte samo tog lokalnog redikula kojega glumi Ivica Vidović ili pak starijeg borca kojemu se svi s poštovanjem klanjaju da bi se na kraju, kada ga uhapse, ti isti ljudi savili u stranu niz koju puše vjetar i promijenili priču te ga doslovce popljuvali. Manji likovi kod Kovača snažno utječu na glavne likove i na radnju od početka do kraja“, dodao je Ivanda.

Dora Šustić se na to nadovezala rekavši da su sa njezinog stajališta pripadnice mlađe generacije pisaca, scenarista i redatelja - romani Mirka Kovača izvrsni za uprizorenje u današnje moderno doba. Svoj stav obrazložila je činjenicom da je današnja generacija pod velikim utjecajem ne samo filmova nego sve više i serija koje prati velik broj svjetske populacije, pa bi se djela Mirka Kovača, sa svojom kompleksnošću i brojnim likovima, izvrsno uklopila kao materijal za neku modernu adaptaciju u obliku serijala. Dora Šustić je studirala u Češkoj i njezino otkrivanje lika i djela Mirka Kovača došlo je nešto kasnije a posebice su je zadnjih godina počeli fascinirati pojedini Kovačevi romani kao recimo „Malvina“ koji joj je i osobno iznimno važan u okviru njezinog poimanja književnosti na svjetskoj razini. Kao i Ivanda, i ona potvrđuje da je prema svemu što znamo o Kovaču, te prema svemu što je tijekom života napisao, jasno da je Mirko Kovač bio istraživač života čije je rezultate onda koristio kao materiju za svoj rad.

„On kao da je radeći na jednom filmu već crpio inspiraciju za sljedeći. On nije radio od projekta do projekta – njegov cjelokupni životni rad u stvari je jedan kontinuirani projekt“, dodala je Šustić.

Branko Ivanda kazao je da je Kovač bio jedan od rijetkih scenarista koji nakon pisanja scenarija nije išao dalje svojim putem nego bi nastavio surađivati na filmu, bio bi stalno prisutan na snimanju i u stalnim razgovorima s redateljem, a Šustić je na to dodala da se zna da je Kovač, želeći vidjeti u kojem smjeru se ide s kompletiranjem filma koji se snimao po njegovu scenariju, išao toliko daleko da je čak sjedio i u filmskoj montaži. Time su Ivanda i Šustić u stvari potvrdili ono što poznavatelji i prijatelji Mirka Kovača već odavna znaju, a to je da je bio iznimni perfekcionist.

Na kraju ovog iznimno zanimljivog događaja Branko Ivanda završio je okrugli stol obrativši se nazočnima humoresknim oproštajnim riječima: „Čitajte Mirka Kovača i Šegrta Hlapića!“

Tekst i foto: Bojan Radulović