Devastirani pejsaži Ljubomira Radovančevića

Izložba „Devastirani pejsaži“ postavljena je i otvorena u zagrebačkom Crnogorskom domu (Trnjanska cesta 35), uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na otvaranju su govorili Alija Šukurica (predsjednik Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb), te autor Ljubomir Radovančević. Predsjednik Šukurica svim nazočnima zaželio je dobrodošlicu, te je srdačno pozdravio i predstavio autora izložbe, amaterskog slikara Radovančevića.

Otvaranje su svojim prisustvom uveličale gospođa Anesa Ramović, III. sekretarka Veleposlanstva Crne Gore u Republici Hrvatskoj, te gošće iz Podgorice gospođa Vesna Labudović i gospođa Nevenka Pavličić.

Dr. Prim. dr. sc. Ljubomir Radovančević rođen je 1941. godine u Osijeku. Slika, kaže „oduvijek“, a u svom obraćanju najprije se osvrnuo na svoj rani život, te put koji ga je vodio prema slikarstvu. Kazao je da je u djetinjstvu, i u formativnim godinama prije upisivanja srednje škole i fakulteta, bio uvjeren da će postati umjetnik. No, negdje u to isto vrijeme ga je rođak, koji se bavio ginekologijom, toliko zaintrigirao za medicinu, da je na koncu ona potpuno preuzela i odredila njegov životni put. Tijekom radnog vijeka proslavio se radom u području neuropsihijatrije i psihoterapije – ali se istovremeno slikarstvom i ostalim umjetničkim aktivnostima kojima izražava svoju kreativnost, nastavio baviti sve do danas. U štafelajno slikarstvo i tehnologiju uvela ga je Nada Pivac, kasnije profesorica Likovne akademije u Sarajevu, a slikarstvo je učio od Olje Ivanjicki, Jovana Gojkovića, Dimitrija Popovića, Vilima Svećnjaka, Dubravke Babić, Miloša Popovića, Saše Forenbahera i dr. U kiparske tehnike uveli su ga Vera Dajh Kralj, Ante Despot, Nikola Pečko, Nedjeljko Mađer i dr. Na studijskim putovanjima diljem Europe i Kine pronalazi različite motive i inspiracije. Gost je mnogih uglednih likovnih kolonija. Izlagao je na dvjestotinjak samostalnih i kolektivnih izložbi u domovini i inozemstvu. Izlagao je s Ferdinandom Kulmerom, Dubravkom Babić, te drugim umjetnicima na mnogima humanitarnim izložbama. Dobitnik je medalje Bologna, te niza nagrada, diploma, priznanja i zahvalnica. Slike mu se nalaze u privatnim zbirkama na tri kontinenta. Slika u raznim tehnikama, mahom u fazama i ciklusima ponajviše prirodu, pejzaže, vedute, portrete i aktove. O njegovom slikarstvu su se izrazili: Matko Peić, Boro Pavlović, Branislav Glumac, Duško Malešević, Antun babić, Sanja Lazarević, Predrag Goll, Branko, Pražić, Miro Vuco, Zlatko Kauzlarić Atač, Josip Roca.

Teško je govoriti o vlastitim slikama, što nisam nikad činio, ali sam zamoljen od strane Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb, koje mi je omogućilo izložbu, na čemu sam izuzetno zahvalan. Sama tematika ruralno-urbanih devastacija diktirala je oskudan spektar boja, ali inače sam sklon bogatstvu kolorita. Dvije trećine slika sa sadržajima pustošenja sam i eliminirao zbog ograničenog prostora, ali i u preostalim dominiraju tmurni ugođaji, koji, kako u kome gledatelju, po njegovom izboru izazivaju unutrašnje emocionalne doživljaje. Umjetnost je carstvo slobode, za razliku od carstva nužnosti (Marx), ali zbog određene motivistike nije se moglo dati mnogo maha različitostima. Slike su nastajale u dužem periodu, sjećanja su već izblijedjela, prizori su to koji nestaju, jer neumoljivi Kronos lije stalno vodu iz svog vrča. Tempus fugit u heraklitovskom smislu, ali nešto i ostaje. Neka svjedočenja ne mogu nestati, važno je da ostane zabilješka uzaludnog razaranja - ne ponovilo se! Često mi se bude osjećaji nepotrebnih destrukcija, prirode i umjetnih vrijednosti unazađujući nekadašnje ljepote. Siromaštvo palete vezano je za predloške, a skromnost izložaka ne zahtijeva pažnju poznavatelja, rekao je na otvaranju Radovančević.

Osim štafelajnog slikanja, Radovančević se bavi i ilustriranjem knjiga i časopisa, objavljuje eseje, haiku poeziju, piše predgovore za knjige, likovnu i književnu kritiku. Posebno je važno istaknuti da je 1980. godine magistrirao kao likovni psihoterapeut temom: „Likovni radovi psihički bolesne djece“, čime je spojio svoje tri ljubavi – umjetnost, medicinu i ljubav prema djeci. Sudjelovao je na brojnim kongresima, simpozijima, znanstvenim skupovima, tribinama i javnim manifestacijama. Psihopatologiju umjetnosti i bolesti velikih likovnih stvaratelja predaje na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu na Katedri za kronične bolesti, motoričke poremećaje i art terapije. Kao član INSEA (Međunarodni institut za edukaciju u umjetnosti), utemeljitelj je i osnivač Jugoslavenskog centra za likovnu terapiju, te je od samog osnutka Hrvatskog vizualno-likovnog društva, dopredsjednik istog.

Otvaranje izložbe 03. prosinca/decembra (srijeda) 2025. u 18 sati
Zatvaranje izložbe 17. prosinca/decembra (srijeda) 2025.

Tekst: Bojan Radulović
Fotografije: Bojan Radulović, Jitka Syrinek